Tend2Trend

"Think of the happy place..."- odgovor bi bio tamo negdje između 70-tih , za naše starce i 90-tih za nas nesretnike koji smo u 80-tima bili još nedovoljno stari da bi odlasci u Kulušić i Lapidarij ostavili trajne uspomene. Još dan danas se sjećam kako sam gledala starijeg buraza, moje tada najbolje frendice, kako oblači "špricane" trapke (da dobro ste pročitali, špricane smo ih zvali) , namješta svoje tri dlake na glavi u kakvu-takvu fudbu i sjeda da Vespu u pravcu Kulušića. Nas dvije bi smo se tad iskrale u njegovu sobu, sa strahopoštovanjem stavljali ploče na gramafon koji je tad koštao cijelo bogatsvo (kao i Vespa uostalom) i rijetko ko si ga je mogao priuštiti. Tada sam prvi put čula "Workin' in a gold mine" od Aztec Camera. I postala doživotni štovatelj klasike iz 80-tih. Do dana današnjeg ništa nije moglo nadmašiti Rhythm Nation, Janet Jackson, zatim Alphaville, Prince-a  i naravno DM-a alias Depeche Mode. Moje buđenje počelo je sa singlom Strangelove, Depeche Mode-a ( i nije šta se njih tiče) stalo sve do danas. Iskreno više se niti ne sjećam odkud MTV na našim TV prijemnicima, Pip Dann (kultna MTV voditeljica) pozdravljala me za doručak-ručak-večeru, bili smo ludi, sve je bilo tako opipljivo, stvarno i moguće .    Frendica je bila hard-core Bros fan, furala se na J. Jackson i Kim Wilde (u to vrijeme se naime i njih dvije moglo spojit u cjelinu), mene je osobno fascinirala Lisa Stansfield i Princeovi komadi Shela E., Sheena Easton, Vanity, Apollonia i brojne druge , ni on im se imena ne bi sjetio, iskreno. Bile su tako i tako samo lutke u izlogu.....ali taaako su doobro izgledale, čovječe.   90-te su za mene bile ostvarenje snova. U zraku se još uvijek mogao namirisati optimizam, bili smo pomalo i naivni, bože moj, zaista smo na trenutak i vjerovali da bi koji od nas mogao kročiti nogom u taj globalni trend. Sve je bilo u začetku; moda, muzika, filmovi, izlasci. Svi su htjeli biti "urbani" i sve je htjelo biti " urbano" . Naravno u 90-tima je pojam urbano bio samo neki pridjev iz Klaićevog rječnika, ali tada je postojala samo jedna opcija. Život u gradu bio je i nudio je ..viziju.

Novo stoljeće nije donijelo zapravo ništa novog..ništa.

Sve je retro. Muzika je retro. Moda je retro. Arhitektura i dizajn su retro.

Kao da je nastalo neko kolektivno pranje mozga koje je nepovratno odnijelo sav talenat, inovativnost i viziju prošlih desetljeća.

Da li smo zaista toliko nesretni i nesigurni u sutra da nam noge idu u jednom smjeru a glava u drugom?